Gdje su turisti?

Ovo se pitanje provlači cijelo vrijeme od „buđenja“ ljetnih, balnearnih destinacija pa do same špice turističke sezone. S jedne strane dostupni podaci eVisitora, Zavoda za statistiku, lokalnih turističkih zajednica, zračnih luka, Hrvatskih autocesta pa i pojedinih, mahom većih poslovnih subjekata, pokazuju rekordne podatke o turističkim kretanjima za 7 mjeseci. S druge strane subjektivan dojam građana, ugostitelja, trgovaca, domaćina, agencija i ostalih malih poduzetnika je suprotan.

Što je istina?

Istina je upravo to – da je broj turističkih dolazaka i noćenja u povećanju a subjektivan dojam govori da je promet manji. Zašto? Kada promatramo neku pojavu u obzir moramo uzeti sve pretpostavke koje su, jedna po jedna, poduprle formiranje takve pojave. U konkretnom slučaju već nekoliko godina bilježimo slične trendove koji malo po malo oblikuju nova kretanja:

1. Krizno razdoblje

Ekonomska, sigurnosna, društvena kriza, kriza sustava vrijednosti, ne jenjavaju. Egzistencijalna pitanja se rješavaju kratkoročno pa su i mogućnosti planiranja slobodnog vremena i dodatne potrošnje kratkoročne. Odluke se donose u zadnji čas, novac se izdvaja samo u trenutku velikog emocionalnog zadovoljstva, gotovo neplanirano. „Za jedan časak radosti tisuću sati teškog rada“, moglo bi se parafrazirati hirovito pražnjenje emocionalnog naboja uz gotovo nekontroliranu potrošnju nakon čega slijede mjeseci prekovremenog rada i ponovno „punjenje“ računa i emocionalnih baterija kako bi se u sljedećem ciklusu ispraznilo i jedno i drugo. Najočitiji primjer ovakve prakse su ljetni festivali elektroničke glazbe i razuzdana mladost koja potvrđuje navedenu praksu. U ostalim dobnim skupinama manje je prisutna eksplozivnost pražnjenja emocionalnog naboja ali je princip isti. neki idu na biciklističke ture, neki na hodočasničko pješačenje u planine, neki si priušte kupovinu modnih dodataka, neki pak gurmanski obrok… ali periodično, sukladno opisanom ritmu. Sve to stvara sliku velikih vršnih opterećenja („Ultra Split“) i naglih padova financijskog prometa, potrošnje (nakon velikih događanja).

2. Disperzija smještajnih kapaciteta

Prije 30 godina smještajni su kapaciteti bili koncentrirani u urbanim središtima turističkih mjesta na obali i otocima. Čak ni manja naselja na obali nisu bila toliko popularna. Danas se smještajni kapaciteti traže i u većim urbanim, industrijskim središtima, u naseljima udaljenim od obale 20 i više kilometara a prosječan boravak u jednoj destinaciji se skraćuje. Godišnji se odmor koristi i za promjenu ambijenta, upoznavanje novih lokaliteta, razgledavanje prirodnih i kulturnih atrakcija.

3. Povećanje volumena istovrsne ponude

Uspoređujući ponudu trgovačke robe u segmentu namirnica, odjevnih predmeta i suvenira prije 30 godina i danas, možemo vrlo lako zamijetiti da je ne samo višestruko povećan broj ponuditelja već je i takva glomazna ponuda unificirana. „kapa k’o šešir“, rekli bismo. Jedan supermarket se ne razlikuje u ponudi roba od drugoga kao ni većina ugostiteljskih objekata, izleta kopnom i morem… već su i adrenalinske atrakcije kopirane u mnogo istovjetnih kopija – dva vodena parka jedan kraj drugoga, deseci „zip lineova“, slični sadržaji na vodi … Ako se kopira ponuda, svaka nova „kopija“ „otima“ potencijalne kupce proizvoda i usluga onoj prethodnoj. I ne samo to, pada potrošnja jer nema izazova za uzbudljivo emocionalno pražnjenje. Dapače veliki dio ponude je sličan ponudi na emitivnoj destinaciji s koje nam turisti dolaze. Ponuda koja ne pobuđuje pozitivne emocije nije privlačna pa „novac ostaje u novčaniku“.

4. Vrlo loša mreža javnog prijevoza na lokalnoj razini

Došli ste u odredište nakon 15, 20 sati vožnje u koloni, po nesnosnoj vrućini. Konačno ste se smjestili i parkirali automobil. Ono što vam treba je opuštanje, hlađenje u moru i mir. Posebno cijenite mogućnost da na odmoru ne morate opet u automobil, na cestu u kolonu, gužvu, nervozu… Nakon dva dana odmora možda biste i otišli do nekog restorana udaljenog od centra mjesta, u neki nacionalni park, park prirode, na neko seosko imanje ali ne svojim automobilom, ne niti taksijem koji ne može biti jeftin. Rado biste uskočili u neko udobno sredstvo javnog prijevoza po principu „hop on – hop off“ i koristeći pogodnosti cjelodnevne karte s dodatnim popustima na konzumaciju ostalih sadržaja lijepo proveli dan ispunjen novim doživljajima. To u Hrvatskoj ne postoji. Ili kupi izlet ili se gužvaj u linijskom autobusu koji kreće kad kreće, stigne gdje stigne a onda zovi taksi, snalazi se u muci i znoju. Možda bi turisti iz velikih i malih kampova svojim biciklima napravili turu u večernjim satima do susjednog mjesta kada bi imali izgrađene osvijetljene biciklističke ceste i kada bi se mogli vratiti javnim prijevozom pogodnim i za prijevoz bicikala. Na žalost moraju se voziti ili prometnicama za motorna vozila ili kamenitim „off road“ stazama ili pak šetnicama uz more probijajući se kroz masu šetača što opravdano negoduju. O javnom linijskom prijevozu duž obale i između obale i otoka izlišno je i govoriti. Imamo nekoliko svijetlih pojedinačnih primjera ali nemamo sustava na rivijeri, regiji a još manje duž cijele obale i od otoka do otoka. A zemlja smo s tisuću otoka.

5. Kriza identiteta

Nekada je bivša država bila pojam jeftinog odmora ali i naglašenih specifičnosti, doduše miksa „naroda i narodnosti“ u folklornom, eno-gastronomskom, suvenirskom izričaju. Nudilo se više domaćeg, manje stranog. Danas kada bismo trebali biti izvrsniji i autentičniji, dojam je da osim nešto industrijski proizvedenih proizvoda široke potrošnje, sve ostalo je – stranog porijekla i proizvodnje. Od festivala elektronske glazbe, preko velikih akrobatskih i sportskih događanja pa do ponude prehrambenih proizvoda, pića ili gostovanja stranih folklornih ansambala. Dapače, više se ide u istraživanje mitova i legendi nego u očuvanje stvarne tradicije i mikrokulture nekog kraja. Ako nema autentične ponude, specifične baš za određenu rivijeru, mikrolokaciju, ako se nudi nešto univerzalno onda se „vau efekt“ brzo potroši. Univerzalne atrakcije se sele na druge destinacije i za sobom odvode publiku. Obrnutih primjera na najkvalitetnijim destinacijama poput Švicarske, Austrije, Bavarske ima mnogo. Zato vrlo lako uspostavljamo stereotip tih destinacija, stvaramo sliku sastavljeno od nekoliko prepoznatljivih elemenata. Ako isto pokušamo s našim regijama, subregijama i turističkim mjestima i nama samima će to biti teško a kako ne strancima. Pri tome treba voditi računa da ono što se kao metafora objavljuje bude i uvijek i svugdje vidljivo i dostupno. Ako promovirate tartufe i pljukance kao jedan od simbola destinacije a u praksi se susrećete s kebabom i ćevapima (i jedno i drugo loše, industrijske kvalitete) na svakom koraku, onda imate krizu identiteta u praksi makar na plakatu I U digitalnom svijetu izgledalo sasvim drukčije. Kriza identiteta snažno utječe na volju za istraživanjem, umanjuje doživljaj i konačno potrošnju.

6. Nudimo smještaj a ne doživljaj

Sve naše strategije razvoja, sva naša promocija ali i većina debata vrti se oko postelja. Kao da je najvažniji razlog za odluku o izboru destinacije smještaj. Sva ozbiljna istraživanja ali i praksa i konačno gosti sami, govore drukčije. Motiv dolaska nije krevet, apartman, hotel, već prije svega zemlja – Hrvatska, regija – Istra, mjesto – Poreč a tek onda najbolja vrijednost za novac u željenom segmentu smještajne ponude. Kako bismo pobudili interes gosta za naš smještaj mi moramo „govoriti istim jezikom“. Na jednome mjestu moramo se locirati kao regija Istra u Republici Hrvatskoj i kao smještaj u mjestu Poreč u Istri. Važno je naznačiti najveće atrakcije koje su u dosegu jednodnevnog izleta iz našeg smještaja, informacije o prometu na moru na kopnu i u zraku, dostupnost destinacije, komfor smještaja, dodatnu ponudu… Na žalost u većini slučaja nudi se smještaj sam za sebe uz eventualnu poveznicu s mjestom, bez naznaka posebnih atrakcija. U moru ponude naša se po ničemo ne razlikuje, nije pametnija niti sadržajnija od druge. Možda ima zvjezdicu više ili manje, cijenu višu ili nižu od konkurencije i to je početak i kraj marketinških aktivnosti vezanih uz pametno formiranje ponude. Zato naša uspješnost najviše ovisi o goloj cijeni što posrednici vrlo dobro koriste.

7. Tražimo grešku u svima oko sebe a sebe smatramo izvrsnima i nepogrešivima

Kada nešto krene loše normalno bi bilo najprije preispitati sebe, svoju ponudu, pokušati naći „sistemsku grešku“ u svom modelu poslovanja. Ako u tome nismo uspješni, sljedeći bi korak bio potražiti stručnu pomoć od neovisnog stručnjaka koji će objektivno, sa strane procijeniti sve vaše prednosti i nedostatke. To vrijede za sve razine poduzetništva od mikro do makro, za sve djelatnosti proizvodnje i usluga. Dapače, prvi koji će vam biti od pomoći u ovoj provjeri kvalitete su – vaši gosti. Zamolite ih da vam izravno kažu sve uočene nedostatke. To je predragocjena pomoć. Nemojte se opravdavati, nemojte kriviti općinu, turističku zajednicu, županiju, državu za svoj problem. To vam neće pomoći u poslovanju osim što ćete iskaliti svoje nezadovoljstvo na drugima.

Predajte vođenje poslova mlađim članovima obitelji

21. stoljeće i digitalna industrijska revolucija udaljili su nas od mogućnosti da na stari način organiziramo i vodimo poslovanje u turizmu. Mlađe generacije bolje shvaćaju suvremene trendove, lakše se prilagođavaju potrebnim promjenama, brzo prilagođavaju ponudu potrebama kupca, gosta. Vaše iskustvo je predragocjeno kao potpora mladim ljudima željnih dokazivanja i ostvarenja zadanih ciljeva. Poštujte struku i mladost i budite mudri.

Gosti su svuda oko nas. Putovanja rastu na globalnoj i na nacionalnoj razini. Naša objektivna slabost glavni je krivac za subjektivan osjećaj smanjenja fizičkog prometa i dolazaka gostiju. Svaki dobar trgovac će vam reći da je za dobro poslovanje najvažnija dobra pozicija na kojoj ima dovoljne frekvencije prometa potencijalnih kupaca. Tada promet ovisi o zanimljivosti ponude i umješnosti trgovca da ponuđenu robu i proda.

(Nedo Pinezić)

(PREUZETO S PORTALA OTOK KRK)